Pokušat ću na neuobičajan način predstaviti MTB scenu u BiH, kroz ljude koje sam upoznao i mjesta koja sam obišao ...

Pisat ću o razlikama koje sam uočio u poimanju brdskog biciklizma kod bajkera iz različitih zemalja i različitih kontinenata iz prostog razloga jer nemam kapaciteta da kroz osobno iskustvo pišem o razlikama u MTB sceni u BiH i ostatku svijeta jer sam vozio tek par staza u Sloveniji (okolina Kranjske gore) i Hrvatskoj (spust sa Biokova i Sv. Ilije te pokoji kilometar po srednjodalmatinskim otocima), a vožnja u bike parku mi je jedino poznata kroz klipove sa YouTubea.

Ukratko

Prvo, nisam bas tipičan bajker, sa 100+ kg je to i teško biti... Više sam planinar kojemu je bicikl alat kojim se kreće po planinama.
U Bosni od namjenski napravljenih MTB staza postoji jedna gravity koja zadovoljava UCI kriterije, TrebaDH na Trebeviću, planini u neposrednoj blizini Sarajeva, par gheto varijanti mini bike parkova i tu se priča završava. Staze kojima vozim uglavnom su planinarske, zatim staze koje lokalno stanovništvo od pamtivijeka koristi za izlazak sa stokom na ljetne pašnjake te poneki loše održavan makadamski put, šumski putevi i vlake nastale eksploatacijom šume...

Bosansko-hercegovačke planine su puste, nema ljudi po njihovim prostranstvima, to ih definitivno čini drugačijima u odnosu na mjesta gdje je većini ljudi uobičajeno voziti bajk. 


Ozren.

Zemlja KONTRASTA!

Sama Bosna je zemlja kontrasta, siromašnog društva a bogatih pojedinaca, pa su tako i trailovi jedan neuobičajen mix, mix flowa koji bez ikakvog upozorenja prelazi u S4 po singletrail skali... 

Spuštajući se sa Vršiča, sigurno sam više stotina puta čuo "Živjo" i "Servus" i dijelio trail sa vjerovatno više planinara nego što sam na Bosansko-hercegovačkim planinama sreo proteklih desetak godina...u takvim slučajevima strpljenje i tolerancija je ono što vam je potrebno da bi svi uživali, svako na svoj način. 

Puno su veće šanse da na planini, na mjestu gdje očekujete grupu planinara, sretnete njegovo veličanstvo Golfa dvicu, logično bez tablica, na terenu po kojem bi se i ozbiljni terenci namučili.
 
Puno toga vozim sam, ima to i svojih dobrih strana, uživam u tišini kojom vas počasti planina, nečemu što je nezamislivo kad vozite ili planinarite u grupi. 
Nekad je to jedini način i znam, nije to baš najpametnije, vozim dosta toga na već poznatom terenu i kad krenem kažem točan pravac kretanja i tajming osobi za koju znam da je poznavalac terena koji vozim i pazim se, gdje nisam 100% siguram siđem i guram.


Najčešće vozilo u brdima.

Lokalni trailovi? Na lokalnoj stazi (domaćem terenu)

Staze su takve kakve su, male su šanse (čitaj nikakve) da se po tom pitanju nešto promijeni i da se po BH-a planinama počnu graditi namjenski trailovi za bajkove. Do tada vozim to što imam i uživam.
Uživam u vožnji ali podjednako, čak i više uživam u prijateljstvima koje mi je ta vožnja donijela, prijateljstva su mi podjednako draga, bilo da su radi o biciklistima sa kojima sam vozio ili se radi o ljudima koji su poslom ili mjestom stanovanja vezani za planinu. 

Kako živim u Banja luci najviše visinskiih metara naberem vozeći lokalne staze, jedna prolazi kroz selo koje je prije 30-ak godina imalo četverogodišnju osnovnu školu a sada u tom selu živi 8 stalnih stanovnika, selo je na 8km od centra grada... Tu sretnem svog druga Slobu koji izvede stado ovaca na pašu, a koji je s 50+ godina najmlađi u selu...

Planina i brdski bicikl su me doveli do sjajnih ljudi na Vranici, teško bi se odlučio jel' ukusnija pita koju napravi Kasema u planinarskom domu Rosinj ili je ljepši izlazak sunca koji me probudi kad spavam u Slađinoj kolibi na Prokoškom jezeru. Teško je to usporediti... 


Pogled iza kormila. Ozrenovo radno okruženje.

Amar i Čvrsnica

Vozeći sa Amarom ozbiljne ture, meni poprilično zahtjevne, po Čvrsnici, između ostalog i prvenstveni transverzalni prelazak planine upoznao sam prave gorske vukove, Ajdina, Humeta, Hajru, Dženada, braću Šukman… ljude za koje jednostavno znaš da im mozeš vjerovati i u najtežim trenucima koji znaju da se dese u surovoj ljepoti Čvrsnice. 

Lijepo je kad na takvoj, definitvno epskoj vožnji Amaru zazvoni telefon, on se javi a majka ga zove da pita dokle smo da zna kad da nam spremi ručak, da meso ispod sača (peke) bude "taman"  kad umorni siđemo u Jablanicu. 
Hvala Džemila! 


Divlje i prirodno. 

Ekipa pravih ljudi

Sjajna su ekipa i svi ti bajkeri koje sam imao priliku ugostiti a koji su došli da bajkaju po Bosni, po planinama na kojima nisu ni metra vozili po namjenski napravljenim trailovima, a došli su sa raznih strana, od ekipe iz Bugarske koja se spakira i raspakira brzo kao vojska a voze odlično, preko Amerikanaca koji voze tehnički savršeno ali bez obzira na izuzetnu fizičku spremu i 100k visinskih metara godišnje pokleknu na usponu od 200 visinskih metara gdje moraju nositi bajk na leđima.
  
U jednom trenutku sam mislio da me Amerikanac zajebava i da snima moju reakciju za skrivenu kameru kad je par puta bezuspješno pokušavao da stavi bajk na leđa i da nastavi sa usponom.
 
Naravno, onda objasni da na terenu gdje on vozi su sve staze, ne samo one u bike parkovima, namjenski građene a ako je teren takav da se ne može voziti uzbrdo postoji žičara i da on nikada nije nosio bajk... Naravno, nije to slučaj na svim stazama u Americi i naravno da postoje i naturalni trailovi.

Švicarci, oni su sjajne fizičke spreme i još bolje tehnike vožnje i sve im je jeftino, ha ha.


Kontrasti i realnost u bosanskim planinama - ovce, Golf i magarac.

Najviše je Slovenaca. Mnogo kilometara sam vozio sa Matejem i ekipom koja dođe s njim. Pitam se ima li uopće netko u toj prelijepoj državi da nije bajker, planinar ili skijaš? Ako ima teško mi je u to povjerovati. 

Svako od tih ljudi mi je omogućio da nešto novo naučim, pomogli su mi da još bolje sagledam mogućnosti koje se nude, da primjetim ono dobro i unaprijedim ono što mogu.

Razni ljudi, različiti stilovi vožnje, drugačiji doživljaj planine u spoju s brdskim biciklom... Veliko je bogatstvo uopće biti u prilici upoznati te razlike, koje su velike, nisu minimalne i neprimjetne, one su jasno izražene. 
Jednostavno, svakog vozača oblikuje lokalni trail i lokalna biciklistička scena. 
Ako se izuzme par ekipa koje djeluju na svom, lokalnom nivou može se reći da ona u Bosni i Hercegovini skoro i ne postoji.

Hvala na branju, Ozren

Fotografije su iz Ozrenovog arhiva

Koristeći web stranicu mtb.hr slažete za uporabu kolačiča. Detalji.