Druga etapa etapne utrke Cape Epic u Južnoj Africi je donijela 106 km uz točno 2000 metara uspona, sa startom i ciljem u Robertsonu. Ukoliko si pažljivo čitao/la naša izvješća znaš na je nakon Uroševog odustajanja Bobi nastavio kao individualac. A kako izgleda Uroševa strana priče?

Prelazak na novu razinu ne znači uvijek napredak

Besana noć, kako za mene tako i za Bobija. U pet ujutro budimo se s vrapcima, a pogled iz šatora odaje da je vani hladno i vlažno. Opet igra živaca i emocija. Voziti ili ne? Suze i opet suze. Prvo odlučim odustati, potom se biciklom zaputim do ureda utrke. Tamo mi kažu da danas mogu startati te da moram doći do cilja želim li nastaviti dalje. Još uvijek itekako osjećam opekline na rukama, ali sigurno ću moći nastaviti namažem li se dobro kremom za sunce!

Dolazi mi poruka Petra Vesela, odgovaram mu da ćemo obojica biti na startu. Peter miran, ja živčan, Bobi sretan!

Danas smo startali nešto kasnije, ali krenulo se brže. Solidno smo se držali Gore dolje, gore dolje. Usponi su kraći, ali nimalo lakši. Rasut teren, stepenice i prašina. I sunce je polako počelo pokazivati svoju pravu moć, a ja pomislim da sam se možda ipak zeznuo, no vozim dalje. Bobi misli pozitivno i vuče me na usponima, a ja ga prestižem na spustovima.

Išlo nam je odlično do pedesetoga kilometra, a nakon toga počeli smo padati. Teren je bio sve prašnjaviji, a ja sam sve više osjećao posljedice prve etape. Na 60. kilometru su me pod svoje uzeli medicinari i zavili su mi ruke. Nastavili smo u km tempu, polako, ali ipak u okviru vremenskog rasporeda. Ulazim u krizu. Glava radi bolova više ne funkcionira, noge žele još jače. Borba sa samim sobom i s Bobijem. Pale su teške riječi no na kraju smo uspjeli smiriti loptu.

Staze bez kraja. Visinskih metara bilo je nešto manje od 2000 i svaki je bio paklen. Prašina, stepenice, kamenje, staza široka pola metra do metar i pol. Nizbrdo smo danas letjeli, čak je i Bobi bio brz na spustovima mada je bio odlučio ići na sigurno. Spustovi su bili ludi. Makadam kakav se teško nađe, osim možda u Istri. Beskonačna vožnja po prašini u vinogradima koji na trenutke podsjećaju na Istru, kao i crvena zemlja. No uvjeti su ovdje doista pakleni.


Foto Nick Muzik/Cape Epic/SPORTZPICS

Nailazimo na tehnički odsjek Land Rover. Kada već očekuješ još jedan brutalan spust naiđeš na singlicu dugu osam km sa svega 90 m uspona. Bobi već priziva da ćemo zakasniti u cilj, a ja se borim protiv samog sebe. Tijelo je u grču, ruke vrište od bola. Poželim odmah završiti etapu. No Bobi me odvuče to slijedeće okrjepe koja je bliže no što je to kazala mapa. Tamo m opet poviju, ne samo ruke već i noge koje su izranjavane nakon susreta s oštrim trnjem.


Bobiju sam tada rekao neka nastavi sam i završi prije vremenske rampe, a ja ću se već nekako dovući do cilja. Jedva je pristao na to da nastavi sam. Ja se i dalje borim s vrućinom i ne predajem se. Posljednjih deset kilometara je pravi pakao, osjećam kao da stojim u mjestu, na širokom makadamu. Dolazim do cilja i odlazim k liječniku, na novo previjanje, gdje mi kažu kako su opekline danas došle do drugog stupnja. Još ne znam što će biti sutra.

Cape Epic nije dječja igra. Bitka je to protiv krvoločne prirode koja će te, ne igraš li po njenim pravilima, pojesti. Sada tek znam kako su se osjećali naši dečki koji su već okusili Epic!


Ispred nas najbrže su vozile ekipe koje su pobijedile i u ponedjeljak: Cannondale Factory Racing (Fumic i Avancini) u muškoj kategoriji i Songo Specialized (Langvad i Courtney) u ženskoj. U muškoj kategoriji odlučio je sprint četiriju ekipa, a dame su 30 km prije cilja pobjegle suparnicama i ostvarile prednost od četiri minute.



U srijedu je na redu treća etapa od 122 km s 1800 m uspona. Posljednji dan u Robertsonu.

www.cape-epic.com


Uvodna fotografija Sportograf

Koristeći web stranicu mtb.hr slažete za uporabu kolačiča. Detalji.